Translate

петак, 11. август 2017.

Antička kuhinja: Pepones et melones - Lubenica i dinja sa medom



Originalni tekst:
Piper, puleium, mel vel passum, liquamen, acetum; interdum et silfi accedit.

Prevod:
Biber, buhač, med ili passum, liquamen, sirće; a ponekad ide i silfijum.

Sastojci:
pola dinje, bez kore, naseckano na kockice
pola lubenice, bez kore, očišćene od semenki, naseckano na kockice
500 ml passuma  ili slatkog vina
100 ml liquamena
1 kašika meda
1 kašika vinskog sirćeta
15 g naseckane nane
1 kašičica silphiuma
2,5 g sveže samlevenog bibera

Priprema:
Dinju i lubenicu pomešate zajedno sa ostalim začinima, a zatim pospite biberom. To je osvežavajući desert.
Umesto buhača u recept sam ubacio nanu jer buhač u većim količinama ima otrovna svojstva.

De re coquinaria
Marcus Gavius Apicius





Lubenica (lat. Citrullus vulgaris) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice bundeva (Cucurbitaceae), poreklom iz tropskih oblasti Afrike. Procentualno u sastavu ploda najviše ima vode oko 95%. U strogo botaničkom pogledu, lubenica je povrće, jer spada u porodicu tikvi u kojoj se, između ostalih, nalazi i krastavac i bundeva. Budući da se najčešće jede neprerađena, mnogi je ubrajaju u voće. Energetska vrednost 100 grama lubenice je samo 30 kalorija od toga sadrži 7,55% ugljikohidrata, 0,61% proteina i 0,15% masti. Od vitamina lubenica sadrži vitamin C (8 mg), tiamin (0,03 mg), riboflavin (0,02 mg), niacin (0,2 mg), pantotensku kiselinu (0,2 mg), vitamin B6 (0,05 mg). Lubenica je odlična za gubitak kilograma pošto zavarava glad i povoljno deluje na varenje. Vlakna koja lubenica sadrži održavaju sitost i sprečavaju prejedanje. Lubenica u 100 g sadrži i 0,4 g dijetalnih vlakana, 4,5 mg likopena i 303 mg beta-karotena. Od minerala u lubenici se nalaze kalcijum (7 mg), gvožđe (0,24 mg), magnezijum (10 mg), fosfor (11 mg), cink (0,1 mg), bakar (0,04 mg), mangan (0,04 mg), fluorid (1,5 μg) i selen (0,4 μg). Lubenica je bogata fenolnim jedinjenjima, flavonoidima i kartenoidima a od svih jedninjenja najviše se ističe karoten koji deluje kao vitamin A i naziva se likopen. Naučnici tvrde da lubenica sadrži sastojke koji u krvnim sudovima izazivaju efekat sličan vijagri tako da je odličan pokretač oslabljenog libida.
Lubenice potiču iz Afrike gde se i danas mogu naći poludivlje i divlje forme. Ima dosta podataka koji navode na zaključak kako lubenica izvorno potiče s ruba pustinje Kalahari. Kultivacija biljke počinje u Egiptu (semenke su pronađene u grobnici Tutankamona), dalje se širi na Mediteran, do Kine gdje se uzgajaju od 10 veka.





Dinja (lat. Cucumis melo) je jednogodišnja biljka koja se ubraja u porodicu bundeva (Cucurbitaceae),  poreklom iz Azije i Afrike. Botanički gledano dinja je povrće i obuhvata niz uzgojenih varijeteta i kultivara. Neke vrste dinja nazivaju se kantalupa, a neke kasaba. Ove poslednje stižu kasno u sezoni, ali se bolje održavaju i mogu duže da stoje prilikom transporta na pijace. Ta vrsta dinja ima glatku, žućkasto-zelenu koru i veoma je krupna. Energetska vrednost u 100 grama iznosi 24 kcal. Od plodova se često pravi kompot i marmelada. Osim toga, koristi se u pripremi voćne salate, iako nije voće. Dinja sadrži beta-karotin, folnu kiselinu i vitamin C, kao i vitamine B1, B2, B3, B4, B5, B6 i vitamin E. Od minerala u dinji se nalaze: kalcijum, magnezijum, fosfor, kalijum, natrijum, sumpor, cink, gvožđe i bakar. Plod dinje sadrži 95% vode, 1% belančevina, 5,5% šećera, 1 g biljnih vlakana, limunsku kiselinu i eterično ulje. Dinja ima pozitivne učinke na zdravlje organizma. Štiti organizam od kardiovaskularnih bolesti i starenja. Potiče rad bubrega, te pomaže u smanjenju telesne težine. Zbog dosta karotena u sebi, dinja se smatra antikancerogenom hranom. Oblog od isceđenog soka dinje ili od naribane dinje služi za otklanjanje boli. U narodnoj medicini dinja predstavlja lek za osveženje i psihičko smirenje. Naročito se preporučuje posle obilnog znojenja, jer organizmu nadoknađuje izgubljenu tečnost i potrebne minerale. U narodnoj medicini dinju koriste i za uklanjanje upale žučnih i mokraćnih puteva, kao i kod uboda, opekotina i terapije bola. U egzotičnim kuhinjama se priprema salsa, umak od kockica dinje. Taj umak se poslužuje uz ribu i piletinu s roštilja. U Indiji se uz piletinu poslužuje ljuti curry od dinje. Kuglice od dinje često se dodaju pićima. Dinja kao vrlo korisna namirnica može da se jede i na početku obroka, ali sa dodatkom malo soli i bibera da bi bila svarljivija. Pojedini svetski gastronomi preporučuju konzumiranje samo sa biberom, iza čega treba popiti čašu vina. Aroma dinje može da se pojača uz dodatak malo soka od limuna. Semenke, koje su takođe jestive, sadrže proteine, vlakna i omega-3 masne kiseline u obliku alfa-linolenske kiseline.





Po jednima se smatra da dinja potiče iz Azije, a po drugim iz Afrike. Vrlo je verovatno da je još pre više hiljada godina preneta i u druge krajeve sveta. U Kini je bila poznata već 1000. g. p. n. e. U Bibliji se spominje da su Izraelci, kada su napustili Egipat i s Mojsijem četrdeset godina lutali pustinjom, žalili za svojom omiljenom hranom, a posebno za dinjom. Već stari Egipćani smatrali su dinju poslasticom. Stari Rimljani, a svakako i Grci, sladili su se dinjama baš kao i mi danas. Slike iz gradova Herkulanuma i Pompeja (79. g.) su dokaz da su i Rimljani poznavali dinju. Poznato je i da je čuveni antički lekar Hipokrat, osobama sa lošim varenjem savetovao da posle obroka obavezno pojedu krišku dinje prelivene vinom. Prva zemlja u kojoj je dinja počela intenzivno da se gaji bila je Francuska. To se dogodilo pre više od tri stotine godina.


Pročitajte više >>                                                                << Vratite nazad


Нема коментара:

Постави коментар