Translate

среда, 26. октобар 2016.

Antička persijska kuhinja






Ahemenidsko carstvo (PAARASA, Pārsa; pers. شاهنشاهی هخامنشی) ili Prvo persijsko carstvo je od 520. p. n. e. do 330. p. n. e. obuhvatalo je prostor današnjeg Irana. Na vrhuncu moći Ahemenidsko carstvo protezalo se na oko 10,7 miliona km² što ga čini najvećim carstvom u istoriji antičkog doba. Stanovništvo ovog carstva je u to vreme činilo 46% svetske populacije.
Osnivač carstva je Kir Veliki koji ga je proširio na veći deo Bliskog istoka, dok su njegovi naslednici Kambiz II i Darije I proširili na Afriku odnosno Evropu, što ga čini prvim carstvom koje se prostiralo na tri kontinenta. Teritorija carstva osim današnjeg Irana, obuhvatala je i delove današnje Indije i Pakistana, područje srednje Azije, Male Azije, Trakije, veći deo crnomorskog primorja, Mesopotamije, sever Arapskog poluostrva, Levant, Siriju, severoistočni dio Afrike tj. delove našanjeg Egipta, Libije, Sudana i Etiopije.
U istoriji je ostalo najviše upamćeno po grčko-persijskim ratovima i uspešnom modelu Kirove odnosno Darijeve centralne vlasti, umetničkoj zaostavštini, oslobađanju Jevreja iz ropstva, toleranciji verskih manjina, prvom pisanom dokumentu o ljudskim pravima (Kirov valjak). Carstvo doživljava pad početkom 4. veka p. n. e., a Aleksandar Veliki ga osvaja 330. p. n. e.





Persijska kuhinja se ogleda u veštini kombinovanja začina različitih ukusa i mirisa kao i u kombinaciji kontrastnih ukusa, slatko-kiselo ili blago-začinjeno. Najpoznatiji začin persijske kuhinje je menta, zatim slede esencije limuna i narandže, jestivo cveće kao što su narandžin cvet, geranijum i latice ruža, tu možemo još da ubrojimo i kurkumu, kumin, kim, kiml ili kamoun koji se dodaje gulašima, sosevima i supama.





Od mesa su najviše koristili ovčetinu, jagnjetinu, teletinu i ribu, a nacionalno jelo je pre svega kuskus, kao i kebab meso nabodeno na ražanj.
Bili su vešti u prehrambenoj trgovini ali i modernizaciju prehrambene industrije tog doba. Persijska kuhinja je prva koja je u ishranu uvela šećer, tako da su već 600-te g. p. n. e. poznavali metod kristalizacije šećera iz šećerne trske.
Persijanci su imali snažan osećaj pripadnosti zajednici i nacionalne svesti tako da se to odrazilo i na način obedovanja. Mnogi obroci su bili javni i od društvenog značaja. Dužnost svakog stanovnika je da sledi čuvenu persijsku izreku: "Mehman habib-e hodast",što znači "Gost je Bogu prijatelj".


Pročitajte više >> Recepti                                                          << Vratite nazad


Нема коментара:

Постави коментар