Translate

среда, 14. фебруар 2018.

Vino kroz vekove




Što se tiče vina ono je imalo istu važnost kao i pivo. Vino se slobodno može smatrati najstarijim proizvodom čovečanstva. Po nekim neproverenim izvorima prvi tragovi vinarstva datiraju još iz 6000.god. p.n.e. iz dela današnje Gruzije. Vinarstvo se od tih momenata rapidno širi i zauzima sve veće teritorije i tako vino postaje najvažnije piće kraljeva Mesopotamije i Egipta.
Istoričari su zabeležili da je oko 870. god. p.n.e. asirski kralj Asurbanipal napravio jednu od najvećih gozbi u istoriji, povodom proglašenja grada Nimruda za prestonicu asirske države. Tokom gozbe, koja je trajala danima, zvanice je oduševilo svečano piće, dopremljeno specijalno za tu priliku, što je ostalo zapisano na glinenim tablicama. Bilo je to vino, služeno u plitkim, zlatnim posudama, koje su više ličile na činije nego na čaše. Posle te gozbe ispijanje vina lagano je postalo veoma formalan društveni ritual, do tada se nije koristilo u svetovne svrhe, a na jednom obelisku asirski kralj, Salmanasar Treći, u jednoj ruci drži mač, u drugoj činiju sa vinom. To je i jedan od razloga što je vino postalo simbol moći i povlašćenog života.
Arheološka iskopavanja pokazuju da su prva vina nastala u području današnje Jermenije i severnog Irana. U Bibliji, u kojoj se vino spominje preko 500 puta, ostalo je zapisano da je Noje, kada ga je potop izbacio na planinu Ararat, tu zasadio i prvi vinograd. Po nalogu  egipatskih faraona sadili su se vinogradi, oni su izmislili tehniku presovanja grožđa i usavršili uzgajanje vinove loze, a pravili su crveno i belo pustinjsko vino koje je bilo veoma slatko. U Egiptu, u vreme faraona Tutankamona (nekih 1300 godina p.n.e.), "običan svet" je pio samo pivo - vino je bilo rezervisano samo za višu klasu.Još od 4.000 godine p.n.e., Egipćani su bili prvi koji su koristili plutane zapušače. U Egiptu se prvi put pominju i vinske etikete sa natpisom koji govori o geografskom poreklu. Taj podatak nam govori o tome da su i stari Egipćani shvatali kolika je uloga podneblja na dalji razvoj i stil vina.
Prema persijskoj legendi, vino je "otkriveno" u današnjem Iranu, kada je žena šaha koji se zvao Džamšid slučajno popila nešto pokvarenog soka od grožđa, malo se opila, i to joj se svidelo.





Ukus vina je uspeo pokori Staru Grčku, gde je vino u početku bilo jako skupo, uvozna roba u kojoj su uživali samo ljudi bliski vlasti. Međutim, vino je ubrzo stiglo i u narod, a svi domaćini pred gostima su podizali čašu i otpijali gutljaje vina kako bi pokazali da piće nije otrovno, od čega je nastao običaj nazdravljanja. Za popularizaciju vina u zapadnoj Evropi krivi su Rimljani, oni su ti koji su posadili prve vinograde na teritoriji Francuske, u današnjim regijama Burgundije, Bordoa, Šampanje, Loare, Rone, Fruške Gore, Smedereva....Godine 121. p.n.e. Italija je imala tako dobru berbu, da je to godina koja je označila kraj dominacije Grka u industriji vina onog vremena. Vino je bilo izrazito omiljeno kod Rimljana. Mešalo se s vodom, raznim začinima, a posebno se cenilo vino u koji se dodavao sneg.
Kod Plinija Starijeg sačuvani su nam mnogi podaci o vrstama vina. Tako saznajemo da su Rimljani pili belo, žuto i crno vino. Plinije nabraja čak osamnaest vrsta slatkog vina. Zanimljiva je i njegova napomena da slatka vina imaju slabu aromu za razliku od današnjih koja imaju intenzivnu aromu.
Smatralo se da je vrlo nerimski piti vino koje nije razređeno ili dorađeno. Čisto vino pili su varvari koji nisu znali ceniti vino i hteli su se što pre opiti.
Vino se za vreme banketa nalazilo u velikim posudama - kraterima. Voda koja se dodavala mogla je biti ohlađena, a koristio se i sneg. Frazu "in vino veritas"- u vinu je istina, skovao je Plinije Stariji, koji je poginuo prilikom erupcije Vezuva koja je uništila Pompeju i Herkulanum.
Rimljani su voleli i topla pića. Tako se u tricliniju-trpezariji, ponekad nalazio i neki od izuma koji su vino držali toplim. Postojali su posebno dizajnirani grejači za vino i samovari. Vino se pilo iz metalnih, staklenih i keramičkih čaša različitih oblika.
U srednjem veku belance jajeta, krv bikova i želatin korišćeni su kao sredstva za filtriranje vina pre punjenja u boce. Belance se često koristi i danas.
Kada se viking Lajf Erikson ukotvio u Severnoj Americi 1001. godine, bio je toliko oduševljen plodnošću vinove loze da je zemlji dao ime Vinland.
Sve do sredine XVII veka, proizvođači vina u Francuskoj nisu koristili plutane zatvarače. Umesto njih su koristili krpe potpopljene u ulju, i njima su zatvarali boce. U srednjem veku vino se koristilo i kao novac. U to vreme vino je često bilo propisivano kao lek za srce, bronhitis i grip.
Vino za srce je recept star preko 800 godina i pronađen je u starim spisima opatice Hildegard von Bingen. Živela je 81 godinu i smatra se najučenijom ženom svog doba. Prirodni lek za srce opatice von Hidegard koja je živela od 1098 do 1179 god. pronađen je u starim spisima i ističe da je u pitanju direktno iskustvo sa vizijom Boga. Kuvano vino kao lek za srce poznate opatice našlo je snažno uporište među hrišćanima i održalo se do dana današnjeg.

Recept Hildegard von Bingen:

stabljike peršuna – 10 komada
domaće vino – 1 litar – crno ili belo
vinsko sirće – 2 supene kašike
domaći prirodni med - 300 grama

Desetak svežih stabljika peršuna zajedno sa lišćem ali bez korena stavite u litar prirodnog čistog vina i dodate mu jednu do dve supene kašike vinskog sirćeta. Na laganoj vatri kuvajte 10-tak minuta (peni se). Kasnije dodajte meda i lagano kuvajte sledećih 4 minuta. Dok je još vruće dobro procedite i prespite u staklene boce (dezinfikovati sa koncentrovanim alkoholom). Na dnu flaše nastaće talog, koji slobodno možete piti, veoma je lekovito.
Preporuka je dnevno uzimati jednu do dve supene kašike ovog prirodnog leka, sve dok se tegobe ne ublaže i potpuno ne iščeznu. Kod težih srčanih oboljenja vino za srce se može uzimati više meseci. Maksimalna doza je 3 supene kašike po danu i to samo kod najtežih bolesnika.





Tokom 16. veka je vina su postala cenjena, kao sofisticiranija alternativa piva i kako je proizvodnja počela da diversifikuje, potrošači su počeli da menjaju svoje navike u skladu sa vrednosnim konceptom. Ljudi su počeli da razgovaraju o vrlinama i porocima vina sa većim poletom nego u prethodnim vekovima. Šekspir je primetio da je "dobro vino dobro poznato stvorenje, ako se dobro koristi", implicitno komentarišući zloupotrebe vina u ovom trenutku. Šekspirova era doživela je dostupnost sveže vode za piće u Londonu, što se svakako odrazilo na industriju vina tog novo doba.
Zemlja u čuvenom vinogradu Klo d Vužo (Clos de Vougeot) u Burgundiji (u francuskoj oblasti Burgundy) smatra se toliko dragocenom da su radnici u vinogradu, po završetku radnog dana kada idu kući morali da očiste svoje cipele od zemlje.





Na našim prostorima vinova loza je uglavnom pripadala manastirima, a ostalo je zabeleženo da je u doba Nemanjića postojao i zakon koji je zabranjivao dodavanje vode u vino. Car Dušan imao je vinograde i vinski podrum u blizini Prizrena. Nadiranjem Turaka u 14 veku centar srpske države se pomera ka današnjoj centralnoj Srbiji, a vinogradi prate ove migracije. Tako je već u doba kneza Lazara Kruševac postao vinogradarski centar.
U doba vladavine Turaka veliki vinogradi su uništeni i vinogradarstvo stagnira sve do dobijanja nezavisnosti. U vreme već spomenute epidemije filoksere u Evropi, Srbija se pojavljuje kao značajan izvoznik vina u Francusku.
Posle turskih osvajanja vinogradi su nicali u blizini Smedereva, Vršca, na Fruškoj gori, u Sremu, Banatu i u Tokaju. U Srbiji je u srednjem veku trgovina vinom strogo nadzirana.
Najveći razvoj vino doživljava u 16. i 17. veku, posebno kada je Englez Digbi, 1622. godine, izumeo staklenu flašu koja je promenila tok vinske istorije. Do tada se “piće bogova i ljudi” čuvalo uglavnom u buradima, krčazima i koži u kojoj nisu mogli da ga sačuvaju duže.

                                                                                                           
Pročitajte više >> Recepti za vina                                         << Vratite nazad


Нема коментара:

Постави коментар