Translate

субота, 1. јул 2017.

Antička kuhinja: Ius in elixam anethatum crudum - Salata od mirođije



Originalni tekst:
Ius in elixam anethatum crudum: piper, anethi semen, mentam siccam, laseris radicem, suffundis acetum, adicies caryotam, mel, liquamen, sinapis modicum, defrito, oleo temperabis. Et hoc in collari porcino.

Sastojci:
4 kašike mirođije, sitno seckano
1 kašičica mlevenog crnog bibera
1 kašika nane, sitno seckano
1 kašičica asafetide
1 kašika vinskog sirćeta
4 urme, sitno seckane
1 kašičica meda
2 kašike liquamena
1 kašičica senfa
2 kašike defrituma
2 kašike maslinovog ulja

Priprema:
Ova salata je jednostavna za pripremu, dovoljno je izmešati sve sastojke i poslužiti uz kuvano ili pečeno svinjsko meso.

De re coquinaria
Marcus Gavius Apicius





Mirođija (lat. Anethum graveolens) je poznata začinska mirisna biljka koja se gaji, a i sama se razmnožava po vrtovima. Mirođija je jednogodišnja biljka koja naraste do oko metar. Listovi su višestruko perasti, cvetići mali i žuti, dok su plodovi jajoliki. Potiče iz srednje Azije i najbolje uspeva na sunčanim mestima. Sadi se u nekoliko navrata cele godine. Najjaču aromu ima pre nego što procveta. Cela biljka i plod imaju svojstven prijatan začinski i aromatičan miris i začinski ukus. Droga je zreo plod, ređe vrhovi grančica u cvetu (Anethi fructus et summitas). Mirođija je u narodu poprimila mnogobrojna imena. U zavisnosti od regije i oblasti mirođija se naziva još i anita, dil, kopar, koper, kopra, kopr, koprić, mi rodija, mirodija, mirudija, sladki janež, smrdilj. Mirođija je dobar, neškodljiv i lako dostupan začin. Seckano sveže lišće mirođije poboljšava ukus zelenoj salati, zatim salati od krastavaca i paradajza, a prikladna je i za salatu od krompira. Služi kao dodatak maslacu i majonezu. Sos od mirođije idealan je prilog za svežu jegulju, rakove i sva ostala jela od morskih i slatkovodnih riba. Može se upotrebljavati uz varivo od pasulja, krastavaca i krompira, zatim ovčetinu, dinstano povrće, uz svinjska rebarca i kotlete. Idealno se slaže sa tikvicama i jelima od tikvica. Za kišeljenje krastavaca ne upotrebljavaju se samo nežni listići već i čitava stabljika. U narodnoj medicini mirođija je poznata kao sredstvo za bolji apetit i probavu, kod nadimanja, povraćanja i nesanice. Mirođija je uz peršun i listove celera, najčešća sveža začinska biljka na našim pijacama.
Mirođija je je bila poznata još u starom Egiptu kao lekovita biljka. Rimski gladijatori mazali su telo uljem od mirođije i jeli hranu začinjenu istom, jer se verovalo da daje snagu. Grci su je cenili zbog umirujućeg svojstva. U Bibliji se pominje sa metvicom i kimom. Buketić mirođije na vratima štiti ukućane od zlih gostiju. Ako nevesta u cipelama na venčanju ima zrna mirođije i senfa, njena reč će biti poslednja u kući. Novorođenu decu štiti od zla tako što ih se pospe zrnima mirođije i solju, a zrna u džepu štite od crne magije. U vreme Karla Velikog već je deo svakog carskog vrta.





Senf
Postoji nekoliko različitih verzija priča o poreklu senfa. Još su stari Grci začinjavali jelo crnom i belom slačicom, ali tek su Rimljani napravili prvi senf kakav danas poznajemo. U istoriji se spominje Plinije Stariji koji je, pre oko dve hiljade godina, pomešao belu i crnu slačicu sa vinskim sirćetom ili u drugom slučaju sa nefermentisaninim sokom od grožđa, maslinovim uljem i medom i dobio preliv za sve vrste mesa koje je tada činilo glavnu hranu rimskih velikaša. Novi proizvod je okarakterisan kao "mustus" i "ardus" što na latinskom znači "ono što peče" ili vatreno. Spajanjem ove dve reči je nastala reč "mustard" koja u većini jezika označava senf. Od kraja četvrtog veka, rimski kuvari su senfu dodavali biber, kim, lovor, mirođiju, celer, majčinu dišicu, origano, luk, med, sirće i ulje te njime pre pečenja, premazivali meso najčešće svinjetinu. Rimljani su ovaj namaz počeli izvoziti u Galiju i širu regiju. Monasi iz Pariza već od 10 veka pripremaju senf po svom receptu.
Biljka slačica vodi poreklo iz Indije, a poznavali su je čak i stari Egipćani, kao i njeno dejstvo na otvaranje apetita. Kod Grka i Rimljana korišćen je kao sredstvo za konzervisanje. U 15.-tom veku senf je ušao i u kuhinje evropskih dvorova i palata.
Senf je kroz istoriju bio povezan i sa ratovima. Pred napad Aleksandra Velikog na Persiju, u IV. veku pre nove ere, ispred suprotstavljenih vojski su se sastale vojskovođe - Darije i Aleksandar Veliki. Darije je odvraćao Aleksandra od napada na Persiju prosuvši pred njim kesu punu susama. To je označavalo brojnost persijske vojske. Aleksandar je odgovorio tako što je prosuo kesu punu crne i bele slačice želeći da pokaže kako je njegova vojska još brojnija ali da je jaka i vrlo ljuta. Do bitke je došlo a završena je potpunim porazom persijske vojske i uništenjem njihove države. Oduvek se senf smatrao izvorom zdravlja i snage. Zabeleženo je da su stari Germani rane zadobijene u bitkama čistili mešavinom samlevene bele i crne slačice, najčešće pomešane sa renom. Prva industrijska proizvodnja senfa je počela još u 13.-tom veku u francuskom gradiću Dižon, koji je i dan-danas najpoznatiji grad na svetu po proizvodnji senfa.


Pročitajte više >>                                                              << Vratite nazad


Нема коментара:

Постави коментар